Mnogi problemi proizilaze iz našeg osjećaja da smo sami na ovome svijetu. Osjećamo da nemamo kontrolu nad našim životom i da smo na milosti i nemilosti mnogih stvari. Ono što nam je potrebno je netko ili nešto veće od svih naših problema i briga. Prijatelj koji može popraviti stvari. Netko kome se možemo obratiti u svako doba. No često u životu činimo stvari zbog kojih se kasnije kajemo, zbog kojih se osječamo krivima..i upravo taj osječaj,osjećaj krivnje je jedan od vrlo snažnih osjećaja. Osjećamo se odgovornima, osjećamo se osuđenima, osjećamo da zaslužujemo kaznu. Osjećaj krivnje nas može učiniti bolesnima, deprimiranima, nesposobnima za odnose s ljudima. To doista zahtjeva da ga se riješimo. Nismo li već čuli? Imaš što jesti i piti, imaš gdje biti, imaš obitelj, obrazovanje... Pa što bi ti htio? Svaki put kad prebacujemo odgovornost na okolnosti ili druge ljude gubimo djelić sebe. Često u svojim životima preuzimamo tuđe odgovornosti ili očekivanja. Tako u sebe usađujemo tuđe stavove, navike i ciljeve. S druge strane, od drugih očekujemo da se pobrinu za nas. Često se život čini nemilosrdan, dogode se nesreće i gubici, bol postaje nezidrživa. Ako kojim slučajem propadnemo, možda možemo spoznati da ono na čemu smo stajali i nije bilo tlo već postolje na kojem smo uzdizali lažne vrijednosti. Veći dio našeg života bio je protkan strahom od propadanja, a ono je možda bilo jedina mogućnost buđenja. Stoga ako nam život priušti propadanje, to nije kraj nego početak nas samih. Doduše privremeno iskustvo može biti bol i tugovanje, a ovome može slijediti nostalgično prisjećanje na prošlost. Ali nakon ovoga valja osluhnuti život sada i iskusiti buđenje posve novih vrijednosti, nove osobnosti, novih odnosa utemeljenih na stvarnosti. Tada je moguće spoznati da smo cijelo vrijeme do tada spavali i sve što smo radili bila je prevencija protiv buđenja. Moramo se probuditi, moramo nastaviti dalje, zbog sebe, zbog drugih..jer ako nakon buđenja samo nastavimo živjeti u prošlosti,hraniti se sjećanjima…to nije život... I ako nakon svega nismo spremni učiti, životu ne preostaje drugo nego da se ugasi zauvijek.. |
*..znam da sam rekla da ću pisat o osjećaju krivnje ali evo ipak pišem o strahu...* U problematičnom svijetu, strah i zabrinutost su dva od naših najvećih problema. Vi niste jedini koji ih imaju. Mnogi od nas imaju iste takve probleme. Da li nešto od slijedećeg opisuje vaše osjećaje? Strah od: budućnosti - svih loših stvari koje mi se mogu dogoditi sutra, slijedećeg tjedna, slijedeće godine. zla - loše sreće, prokletstva, zlih duhova. bolesti - bolesti koje sada imam, ili koje bih mogao dobiti u budućnosti, kao što je rak. promašaja - na poslu ili fakultetu, u odnosima, s prijateljima - ne postizanja onoga što ja ili drugi očekuju od mene. neimanja dovoljno novaca - sada ili u budućnosti. gubitka posla. potrebe za donošenjem važnih odluka. drugih ljudi - ne želim im se previše približiti da ne bi saznali kakav sam zaista i da im se zbog toga ne bih sviđao. da neću pronaći životnog druga. smrti - tog starog neprijatelja. Kako se nositi sa strahom? Često se ne suočimo s onim čega se plašimo. Pokušavamo to sakriti u pozadinu naših misli tako da bi možda zaboravili čega se plašimo ili o čemu brinemo. Važno je ustanoviti čega se točno plašimo a i također se pokušati prisjetiti kako je strah započeo. Možda je postojao neki određeni događaj ili trenutak koji ga je potaknuo. Suočavanje Ponekad kada se suočite s problemom, on više ne izgleda tako velik. Ponekad je strah od neke stvari veći od same stvari! Možda će slijedeći dan problem izgledati manji! Zapamtite, “Danas je ono sutra o kojem ste brinuli jučer.” Razgovarajte s nekim Ovo uvijek pomaže. Pronađite nekoga kome možete vjerovati. Vjerojatno ćete uvidjeti ta osoba ima slična iskustva i da vam može pomoći. Razmislite o sebi! Jeste li vi osoba koja brine? Vaš karakter ili obiteljski odgoj je učinio da lako brinete. Ali, naučite mijenjati negativne načine razmišljanja. Postoje dva načina na koja možete vidjeti čašu vode. Negativni način kaže: ”Čaša je napola prazna”. No pozitivan način vidi istu čašu i kaže: “Čaša je napola puna”. |
Upravo zbog ovog podatka navedenog u naslovu odlučila sam pisati o depresiji… Što je depresija? Depresija se može nazvati bolešću osjećaja. To je poremećaj u raspoloženju čije su značajke različiti stupnjevi tuge, razočarenja, osamljenosti, beznađa, sumnje u samoga sebe i krivnje. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Svakodnevne aktivnosti mogu postati otežane, ali pojedinac još uvijek može biti u mogućnosti nositi se s njima. Ipak, na ovoj razini osjećaji bespomoćnosti mogu postati tako intenzivni da se samoubojstvo može činiti kao jedino rješenje. Osoba koja prolazi kroz jaku depresiju može doživjeti ekstremne promjene raspoloženja ili čak želju za potpunim povlačenjem iz svakodnevice i/ili vanjskog svijeta. Postoje i neki simptomi po kojima se prepoznaje depresija… Simptomi: poremećeno spavanje (rano buđenje, poteškoće pri zaspivanju, buđenje s osjećajem umora nakon "normalno" prospavane noći); nedostatak koncentracije; razdražljivost; iscrpljenost; osjećaj krajnjeg očaja; osjećaj beznadnosti ili beskorisnosti svega; strah od smrti; razne fobije; opsesivno ponašanje; trajni osjećaj zabrinutosti; osjećaj da želiš zaplakati ali ne možeš; samoubilačke misli ili strah od počinjanja samoubojstva; promjene u apetitu i težini; Depresivne osobe tipično osjećaju žalost i beznađe. One gube sposobnost osjećanja zadovoljstva i nisu više zainteresirane za aktivnosti koje su ih ranije veselile i u kojima su uživale. Depresivno se raspoloženje u njih razlikuje od uobičajene tuge. Ono u sebi sadrži osjećaj duboke patnje i emocionalnoga bola. I bih se još nadovezat na to da uz depresiju često dolaze i samoubilačke misli i mada sam već pisala u jednom od postova malo o tome…evo da se još nadovežem… Htjela bih evo po mom mišljenju napisati neke od motiva samoubilačkog čina…jer u većini slučajeva depresija prethodi samoubojstvu..osobito kod mladih…isto tako mislim da nijedna smrt ne ostavlja toliko posljedica na obitelj kao samoubojstvo.. Iako su suicidalne osobe duboko nesretne, nisu nužno i psihički bolesni..pojedinci koji razmišljaju o samoubojstvu uglavnom su suicidalni jedan period života..stoga ih treba shvatiti i pokušati im pomoći.. Motivi suicidalnog čina Traženje pomoći. Bijeg iz nepodnošljive situacije. Olakšanje od teških psihičkih boli. Pokušaj utjecanja na neku značajnu, drugu osobu kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo. Olakšavanje teškoća drugima. Kako bi se druge ražalostilo. Kako bi se druge uvjerilo koliko je očajno bilo živjeti. Otkrivanje da li su zaista voljeni. Uraditi nešto u nepodnošljivoj situaciji. Gubitak kontrole. Želja za smrću. U slijedečem postu budem pisala o osjećaju krivnje…do tad..pozdrav.. |
Ljudi su poput prozora…svatko od nas ima jedinstven pogled na svijet..i svako malo netko poželi pogledati kroz nas…u nas…vidjeti svijet našim očima…ali zašto?…možda iz znatiželje?..možda…i recimo da toj osobi kada jednom pogleda svijet našim očima postanemo zanimljivi..ta osoba poželi to činiti svaki dan..i mi joj to dopustimo..i zavolimo tu osobu i ta osoba nas… I sve je super sve dok ne dođe treća osoba kojoj vjerujete i uništi vam to što imate, tu idilu samo zato da bi pomogla četvrtoj osobi,znači osobi koja želi osobu koja je vama sve,osobi koja je ušla u vaš život tako nenadano i polako počela uništavati vaš svijet i ne pitajući se postoji li tu već netko…netko kome je ta osoba zbog koje je ušla u vaš život sve što ima…… I tu završava priča…nitko vas ništa ne pita…samo vam kaže=tu su činjenice…pomiri se sa tim…??!! Pomiriti se sa tim?..kako?...zašto? zašto bi se morali pomiriti s nečim samo zato jer te osobe tako žele?!!...i ostaješ onako tup od boli…svaki dan običan…razmišljamo o lijepim trenutcima ne pokušavajući ih zaboraviti jer to ne samo da je nemoguće već je i suviše bolno… Postavljamo bezbroj pitanja na koje ne možemo dati odgovore… Prođe neko vrijeme i mi upoznamo nove ljude…i neke od njih zavolimo…neke prihvatimo..neki prihvate nas neki ne…ali…..tu je još uvijek ona nada.. nada da ćemo vidjeti tu osobu…a zašto?zašto?..eto to je jedno pitanje koje nam često postavljaju osobe koje nam kao žele pomoći iz neakvih banalnih razloga kao npr. ti si sestra od moje frendice, cure..itd… Heh..svi misle da je bolje da ne vidiš tu osobu, ali ti znaš da nije tako..želiš ju vidjeti pošto-poto…i znaš da kada ju vidiš u tebi će se ponovno roditi nada…zapravo neće se roditi..ona je uvijek tu samo je skrivena..skrivamo ju da bismo zaštitili same sebe… i napokon kada se opet vidimo s tom osobom stvari se potpuno promijene… Eto samo se nadam da će se moje promijenit nabolje… Iako se stvari ne mogu vratiti na isto…mogućnost da se to dogodi je vrlo mala…no unatoč tome, ona je uvijek tu… I try to remember that night long ago The 6th of January, that day I had to go There will come a day when we will meet again And the memories we shared will come flooding in |
Za početak da vam poručim samo: da se borite za sve ono što želite, ne posustajte, život ide dalje i ako se budete trudili uspjet ćete… nije sve tako crno (osim mene naravno..).. potrebno je ima samo jednog iskrenog i pravog prijatelja..a prijatelj je onaj koji nas poznaje, a ipak nas voli… Uglavnom… danas sam baš razmišljala o tome kako je lijepo biti dijete, zapravo kao je lijepo bilo biti malo dijete. Onda ti je sve igra, i koliko god stvari bile realne, tebi su smiješne. Onda smo najiskreniji i ne razmišljamo o nekim glupostima. A kad si malo stariji, te iste stvari doživljavaš na drugi način, i toliko ih iskompliciraš da nakon razmišljanja i razmišljanja dođeš na to da bi, zapravo, najbolje bilo kad bi jednostavno ponovno razmišljao kao dijete. Dobio bi isto rješenje, samo ne bi toliko komplicirao oko toga. A ja sam jebeno sklona razmišljanju i kompliciranju! Nekad se živciram koliko razmišljam, al ne o nečem korisnom, nego o bezveznim stvarima. Npr. padne mi neka stvar na pamet, pa razmišljam o njoj, pa se sjetim ovog i onda se usput naživciram i stalno se to vrti u krug… ne znam kako bih vam to opisala!!! Isto tako razmišljala sam o tome kako je bolje ne znati neke stvari jer vam one mogu promijeniti život..ali ja, naravno, sve moram znati i tako se razočaram… Ali poslije svakog razočaranja čovjek postaje pametniji, ali ne toliko pametan da se nebi ponovno razočarao!! Sumnja..sumnja je taj osjećaj koji nas tjera da tražimo ono što ne bismo htjeli znati… I onda saznam…?!?...i što sad..pokušavam to prihvatiti..ali ne ide… da je to stvarnost.. i gledam sebe…i zamislim se sama nad sobom…:ma,stvarnost je iluzija uzrokovana nedostatkom alkohola……..ah, da bar… Tko zna možda je istina :“ono što nas ne ubije, može nas samo ojačati“ A svi vi…prolaznici…koji čitate tuđe misli i razmišljanja…svi vi koji pokušavate shvatiti tuđe razloge u situacijama koje ne poznajete i ne razumijete…recite… KAKO ĆE IZGLEDATI PAD OSOBE KOJA JE SPOZNALA SREĆU I LJUBAV? Kako se pomiriti sa time da konci više nisu u vašim rukama…?? ...na kraju..pozdravlja Vas vaša..graveland |
Ponekad smo doista glupi!!!!! Želimo imati ono što ne možemo ,a ono što sam se daje ne vidimo,zanemarujemo.Želimo ono što nam izmiče a ne ono što nam želi biti blizu.Volimo dramu. Tražimo nešto što će promijeniti naše monotone živote i uvesti malo nereda u svakidašnju rutinu.Bolesno,neki bi si jednostavno trebali kupiti zivot,a ne ga uporopašataviti drugima samo zato što su toliko jadni da gledaju..i ne vide ništa osim vlastitog jadnog,usamljenog odraza u ogledalu.Stanite ispred ogledala ,pogledajte dobro.... to čudovište,to ste vi,to sam ja,to smo mi .Iako vam se ponekad čini da se nema svrhe mijenjati ,varate se,ima....itekako..Istina, ako se promijenimo sami ,svemir ostaje isti,ali naš pogled na taj svemir je drugaciji,bolji.Ponekad vrijedi probati...ponekad.... Za gabriela: Samo ti želim reći da otkad sam te upoznala da sam puno sretnija osoba, svaki dan se smijem, nisam više toliko ni tužna..jer prije nego sam te upoznala uvijek sam bila u bedu, plakala sam..to znaju svi koji su me upoznali prije nego sam ja tebe..I želim ti zahvaliti zato što si uz mene..jer nikad nisam imala nekog takvog..znam da nisi savršen, jer nitko nije..svi imamo svoje mane..ti si jednostavno poseban na svoj način..mislim da će se mnogi složiti sa mnom da ti osoba kojoj svi vjeruju, znaš razveseliti ljude, uz tebe se čovjek jednostavno mora osjećati sigurnim i voljenim..Ja, Flafy,samo sam običan čovjek i ne stremim savršenstvu,ali hvatam svaku zraku sunca! I samo da znaš lijepo je biti u tvom društvu. Moj osmjeh i zagrljaj ti poklanjam! za mišu: za tebe vrijedi isto što i za Gabriela...nastavi pisat blog...i nemoj bit u depri..i volim te puno... |
< | travanj, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv